Nakon što su mu uvedene sankcije od strane SAD i EU, Iran je objavio da će naftu prodavati i za zlato i druge valute, a ne samo za američke dolare.
To je obnovilo staro pitanje gubi li dolar status valute u kojoj većina država svijeta čuva svoje devizne rezerve i hoće li u toj ulozi dolar zamijeniti zlato, evro, japanski jen ili kineski juan, ili čak možda neka njihova kombinacija.
Amerikanci su na iransko saopštenje odmah reagovali procjenom da uzimanje zlata za naftu samo pokazuje koliko im je onemogućeno normalno funkcionisanje na svjetskim novčanim tržištima, pa su odmah odlučili da blokiraju i transfere zlata i drugih plemenitih metala Iranu.
Tezu da će dolar izgubiti ulogu i važnost “rezervne valute” podgrijao je pola godine ranije i britanski Fajnenšel Tajms kada je objavio da većina menadžera deviznih rezervi u svjetskim centralnim bankama očekuje da će dolar biti zamijenjen “portfeljem valuta” u sljedećih 25 godina.
Međutim, ideja da će zlato zamijeniti dolar u velikoj mjeri je apsurdna, budući da Sjedinjene Države, naime, u svojim nacionalnim rezervama imaju najviše zlata na svijetu – 2009. godine bilo ga je u Fort Noksu 8.133,5 tona i zlato je činilo 68,70 posto američkih državnih rezervi.
Ipak, iako ima veliku podlogu u zlatu, nezadovoljstvo dolarom u svijetu raste zbog neprekidne enormne emisije novih količina te valute i povećanja potrošnje američke vlade. To izaziva strah svih koji čuvaju dolare od gubitka njegove kupovne moći, koja je već u proteklih sto i više godina bila enormna.
Od 1900. godine do danas američki dolar je izgubio oko 98 posto svoje kupovne moći. Danas treba platiti 50 dolara za iste proizvode i usluge koji su na početku 20. vijeka koštali jedan dolar; odnosno, s jednim dolarom se danas može kupiti i platiti 50 puta manje proizvoda i usluga (stvarne, realne vrijednosti) nego na početku prošlog vijeka.
Toliko je dolar izgubio vrijednosti zbog inflacije, ali toliki je bio i “inflatorni porez” koji su Sjedinjene Države “naplatile” svima koji su u posljednjih sto godina držali dolare kao "zalog za budućnost". Kad se to sve zna, lakše se razumije i samouvjerenost i samopouzdanje sa kojom se Sjedinjene Države i danas zadužuju – nema sumnje da će inflacija vremenom “pojesti” znatan dio i tog današnjeg duga.
Kada bi dolar zaista prestao da bude valuta državnih i drugih rezervi, posljedice po Sjedinjene Države bile bi ozbiljne. Zemlja bi imala puno manje političkih opcija, ne bi imala toliko mogućnosti da se zadužuje i manipuliše vrijednošću dolara iz čisto ekonomskih potreba. Amerika više ne bi mogla da emituje neograničene količine novca radi izvlačenja iz recesija i ne bi mogla tako mirno da ignoriše ogromni javni dug. Ali, za Ameriku nema opasnosti da bi se to moglo i dogoditi u dogledno vrijeme. Razlog zbog kog se dolar tako naširoko koristi, i zbog kog se većinom svjetskih roba trguje u dolarima, leži u tome što nijedno drugo valutno područje u svijetu nema toliko duboka i likvidna tržišta. Dolar jednostavno nema zamjene.
