Objavljeno: 31.10.2007. u 10:42
Izvor: investitor.ba

Foto: Arhiva

Ovom prodajom struje Brajkoviću je izbijen posljednji adut za održavanje mita o superuspješnom menadžeru mostarskog kombinata i za bezbrižno poslovanje kompanije, ali je paralelno s tim znatno smanjena njena vrijednost u slučaju poništenja aktuelnog i raspisivanja novog tendera za privatizaciju.

Mostarski Aluminij, predvođen Mijom Brajkovićem, godinama gradi svoju profitabilnost na jeftinoj struji iz Elektroprivrede BiH. Pošto Elektroprivreda HZHB Mostar jednostavno sama nema dovoljno kapaciteta da snabdijeva mostarski Aluminij, Brajković se uz svesrdnu pomoć HDZ-a kao pijavica omotao oko sarajevske elektroprivrede, služeći se pri tome političkim vezama kako bi dobio što jeftiniju struju za svoje poslovanje.

Cijena električne energije je osnov za poslovanje svake kompanije koja se bavi preradom aluminija. Ona čini čak 40 posto ukupne cijene finalnog proizvoda, te je shodno toj činjenici prilično jasno da jeftinija struja znači automatski i veći profit za proizvođača. Upravo na tom konceptu bio je zasnovan cijeli Brajkovićev „menadžerski uspjeh“. Brajković je uz pomoć HDZ-a godinama dobivao električnu energiju iz Elektroprivrede BiH po cijeni koja je u prosjeku bila upola jeftinija od cijena na tržištu. I dok su rudari iz srednje i sjeverne Bosne jedva sastavljali kraj s krajem kako bi obezbjedili ugalj za neometan rad termoelektrana, ekstra profit išao je u mostarski Aluminij i raznim trgovcima električnom energijom.

Naime, godinama nakon rata njemački Debis, kompanija koja je dio svjetskog koncerna DaimlerChrysler, trgovala je električnom energijom na relaciji Sarajevo - Mostar. Situacija je bila slijedeća: Aluminij nije imao nikakvog kontakta sa Sarajevom, ali je ipak preko Nijemaca, kojima je isporučivao aluminij, dobijao struju po cijeni od 18 eura po MWh i to u trenutku kada je tržišna cijena iznosila oko 32 eura!

No, vremenom je ta praksa prekinuta, što se najbolje vidi na rezultatima poslovanja Aluminija. Unazad par godina, odnosno od trenutka kada se Elektroprivreda BiH izvukla iz čeličnog stiska njemačkog Debisa, profit Aluminija je u konstantnom padu i to uprkos povećanju prihoda i izvoza. Od nekadašnjeg „hercegovačkog privrednog čuda“ nije ostalo ništa. Čak se i ova sintagma „hercegovačko privredno čudo“ preselila iz Mostara u Grude: samo tridesetak kilometara od mostarskog kombinata nalazi se tvornica toalet papira koja je posljednjih godina daleko profitabilnija od Brajkovićeve aluminijske imperije.

Koliko je jeftina struja važna za Aluminij, može potvrditi i činjenica da su svi ponuđači na nedavno raspisanom tenderu za privatizaciju ove kompanije tražili od izvršne vlasti kao dodatni uslov da se obezbjedi trajno snabdjevanje jeftinom električnom energijom. Čak i stranci znaju da uprkos tome što je Brajković dobio od hrvatskih novina gotovo sve moguće i nemoguće nagrade za menadžera godine, desetljeća, stoljeća, planete, univerzuma i tako dalje, da je tajna Aluminija zasnovana na jeftinoj električnoj energiji. A pošto Elektroprivreda HZHB sama proizvede manje energije nego što godišnje potroši Aluminij (EP HZHB godišnje proizvede 1.800 GWh a Aluminij potroši 1.900 GWh), a pri tome imajući i na umu činjenicu da Elektroprivreda RS hoće da proda mostarskoj kompaniji višak struje ali po tržišnoj cijeni, onda je za Brajkovića jedino logično utočište bila Elektroprivreda BiH Sarajevo.

I zapravo, ono što je najčudnije u svemu ovome, jeste činjenica da je Brajkoviću godinama polazilo za rukom da iz Sarajeva dobija struju po povlaštenim cijenama. No, izgleda da je svemu tome došao kraj. Ne ulazeći ovom prilikom u to da li je Elektroprivreda BiH dobila saglasnost resornog Ministarstva energije, inudstrije i rudarstva da proda viškove električne energije za 2008. godinu, samo ćemo konstatovati da je izgleda ipak odlučeno na višim nivoima da se struja rasproda i na taj način jednom zauvijek prekine Brajkovićeva „pupčana vrpca“ sa Sarajevom.

Ako se pri tome još i poništi tender za Aluminij (a pored brojnih tužbi bilo bi pravo čudo da se to ne učini) koji je, eto, ostao bez jeftine struje, onda ovih dana bismo mogli upravo početi da gledamo početak otužne sage koju bismo mogli nazvati Rekvijem za Aluminij. Naravno, ako Brajković prije toga ne nađe spas u kombinaciji rusko-hrvatskog kapitala.

Komentiranje je jedna od privilegija registriranih korisnika. Registrirajte se ili prijavite.

Promjene na bolje se već osjete!

12 glasova - 24%

Stanje na tržištu je bez promjene

14 glasova - 27%

Promjene se osjete, no na gore

13 glasova - 25%

Bez privatizacije nema promjena!

12 glasova - 24%

Ukupno 51 glas