Objavljeno: 26.11.2008. u 13:25
Izvor: investitor.ba

Foto: Arhiva

Analiza je izvršena na osnovu dostupnih izvora koji su i javno objavljeni. Zanimljivo je da, primjećuje u izvještaju TI, uslove po kojima će se dogovarati i rješavati sporna pitanja u Aluminiju, dogovorila je Vlada FBiH i menadžment firme.

Izostao je (riječ je o dokumentu Prijedlog polaznih osnova za Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije BiH i Aluminija od 16. juna 2005.) potpis Agencije za privatizaciju F BiH. Iz navedenog TI zaključuje da je, u ovom slučaju, samo prodavano preduzeće bilo potpisnik ugovora o prodaji državnog kapitala, jer je prodavani kapital bio državni, a ne vlasništvo preduzeća koje se prodaje.

„Preduzeće koje se privatizuje - Aluminij - ne može se pojavljivati kao prodavac kapitala u postupku privatizacije, kao što se desilo o ovom slučaju, jer bi to značilo da privatizuje samog sebe“, zaključuje se Analizi TI i naglašava da se „praktično ne radi o procesu privatizacije državnog kapitala, već prije o običnoj transkaciji, bilo putem direktne prodaje ili putem berze, gdje se prodaje dionički kapital preduzeća u vlasništvu dioničara, a ne državni kapital“.

Ova nevladina organizacija naglašava da je slučaj Sporazuma o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije BiH i Aluminija Mostar, na koji je Parlament Federacije BiH dao saglasnost 2005. godine, kao i na njegove naknadne izmjene, jasno je vidljiv tzv. simptom „zarobljene države“.

„Kao i u brojnim drugim slučajevima u BiH praksi, političke ili poslovne strukture (oligarhije) jasno su se dogovorile oko određenih rješenja koja naknadno budu pretočena u zakonske odredbe, usvajanjem novih ili izmjenama i dopunama postojećih zakona (kao u ovom slučaju), a Parlament u pitanju jasno je pokazao u kom je stepenu najviše zakonodavno tijelo neke jurisdikcije, a koliko je, u stvari, instrument političke i izvšne vlasti, pa samim tim i ekonomskih i nacionalnih oligarhija“, piše u Analizi.

Dalje se navodi da Članom 8 Sporazuma predviđeno je da je prodavac državnog kapitala (44 posto) Agencija za privatizaciju u Federaciji BiH, a prodavac nenominiranog kapitala (44 posto) je Aluminij Mostar, dok je članom 9 Sporazuma predviđeno da će Agencija za privatizaciju u Federaciji BiH preuzeti odgovornost za upravne, sudske i druge sporove koji bi mogli proizaći iz prodaje državnog kapitala (44 posto ukupnog kapitala društva), dok će Aluminij Mostar „preuzeti odgovornost za upravne, sudske i druge sporove koji bi mogli proizaći iz prodaje nenominiranog kapitala opredjeljenog za obeštećenje i uvezivanje radnog staža djelatnika (44 posto ukupnog kapitala društva)“.

Iz ova dva člana se jasno može zaključiti da, iako će se prodati 88 posto kapitala društva, država, tojeste Federacija BiH će dobiti sredstva koja će platiti budući kupac samo u iznosu od 44 posto, a ostatak od 44 posto ostaće samom društvu, kojim novcem će se obeštetiti radnici Aluminija Mostar, otpušteni tokom rata zbog svoje nacionalne pripadnosti i njima će se povezavati radni staž.

Tako će dio novca ponovo otići u penzione fondove, a dio će biti isplaćen radnicima na ime obeštećenja. Ovakvo rješenje nije u skladu sa članom 33 Zakona o privatizaciji i svim izmjenama tog Zakona vezano za član 33, koji jasno nalažu da dio novca od privatizacije ili služi za zapošljavanje ili se uplaćuje u odgovarajući fond ili na ESCROW račune, ali nikako ne ide samom preduzeću koje se privatizuje. Tako je, vidljiv je dualitet u prodaji državnog kapitala - dio kapitala prodaje Agencija za privatizaciju u Federaciji BiH, čiji je to i osnovni posao, a dio samo preduzeće koje se privatizuje, što je više nego neuobičajeno i nema opravdanje u pravnom poretku Federacije BiH.

Naime, Zakonom o izmjenama Zakona o privatizaciji Federacije BiH nije predviđeno da Vlada Federacije, niti bilo ko drugi, može da mijenja zakonske odredbe koje govore o postupku privatizacije i da nekom trećem daje ovlašćenja da vrši privatizaciju. Iako je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji dao Vladi Federacije BiH pravo da „u cilju privatizacije i dokapitalizacije svakog pojedinačnog preduzeća, kao i prodaje kapitala, može sporazumno rješiti nastali spor u pogledu postotka vlasničke strukture u kapitalu, uz suglasnost Parlamenta Federacije“, nije dao pravo Vladi Federacije BiH da mijenja postupak i organe koji provode postupak privatizacije.

Na ovakav zaključak se direktno naslanja i član 10 Sporazuma koji navodi da će prodaju 88 posto ukupnog kapitala Aluminija operativno provesti Komisija koju će zajednički formirati Agencija za privatizaciju u Federaciji BiH i Aluminij. Znači, Sporazumom je predviđeno jedno novo kvazi-tijelo, osnovano samo za potrebe navedene privatizacije, koje je na sebe, faktički, preuzelo nadležnosti Agencije za privatizaciju u Federaciji BiH.

Saglasno tome, Komisija nije imala ovlašćenja da sačini Pravila tendera i Javni poziv za dostavljanje ponuda, da razmatra neobavezujuće ponude, niti je mogla donijeti odluku o izboru četiri najbolja ponuđača, već je to mogla i morala učiniti isključivo Agencija za privatizaciju u Federaciji BiH, u formi upravnog akta.

TI primjećuje da je na određeni način prejudiciran krug učesnika tendera i gotovo da je unaprijed određena kompanija koja ima najbolju ponudu. Naime, kao „respektabilne kompanije“ spominju se Alcoa, Glencore, Hydro Aluminij, Alcan, kao i eventualno druge kompanije po prijedlogu konsultanta (član 11) koje imaju međunarodni ugled u proizvodnji aluminija i neupitne reference. Ako se zna da je Glencore vlasnik TLM-a Šibenik i istovremeno vlasnik 12 posto „stranog“ kapitala u Aluminiju Mostar, više je nego jasno ko će, prema samom Sporazumu, a prije tendera, biti pobjednik istog.

S druge strane, kao što je vidljivo u članu 10 Sporazuma, „konsultant“ (Deloitte Touche) će, pored predloženih kompanija, predložiti i neke druge koje bi mogle učestvovati na tenderu. To indirektno znači da ako neku kompaniju konsultant ne predloži, ova i neće moći učestvovati na tenderu, ili ako će učestvovati, slabe su joj šanse da pobijedi, što predstavlja više nego očigledan sukob interesa u trouglu: Aluminij, Glencore i konsultant.

Analiza je dalje pokazala da kupac Aluminija ima privilegiju da se do 01. januara 2012. može snabdijevati električnom energijom po „regulisanim tarifnim stavovima“ ili jednostavnije rečeno - po privilegovanim cijenama električne energije, što novog vlasnika Aluminija stavlja u povoljniji položaj od drugih pravnih subjekata koji, isto tako, kupuju električnu energiju, ali po tržišnoj cijeni i bez državnih subvencija.

Konačno, veoma je indikativan i član 32 Sporazuma (Način zaključivanja i važenja Sporazuma), gdje je navedeno da se „sporazum ne može poništiti, dopunjavati, mjenjati ili zaustavljati u realiziranju njegove provedbe“, te da „prijedlog polaznih osnova, koji je prošao polaznu zakonsku proceduru, kao i ovaj Sporazum izveden iz njega, imaju snagu pravomoćne nagodbe pred redovnim sudovima i na njih se ne mogu primjenjivati propisi donešeni nakon njegovog potpisivanja“.

Prije svega, Sporazum bilo koje vrste, čak i uz blagoslov vodećih političkih struktura Federacije BiH, ne može da sadrži odredbe koji ignorišu odredbe zakona da se svaki akt, uz ispunjavanje određenih zakonskih uslova, može ispitivati pred sudovima ili organima uprave. Moglo bi se postaviti pitanje šta ako je, na primjer, ovaj Sporazum sačinjen pod prisilom ili prevarom ili ucjenom, da li bi to značilo da se isti ne može osporavati.

Zatim, niti je Prijedlog polaznih osnova, niti ovaj Sporazum prošao „polaznu zakonsku proceduru“. Činjenica da je Sporazum prihvatio Parlament Federacije BiH ne znači da Sporazum ima snagu zakona.

Nije svaki akt koji Parlament usvoji zakon i ne prolazi svaki akt „polaznu zakonsku proceduru“. Konačno, pravu sliku ovog Sporazuma i njegovog karaktera političkog kompromisa i više nego pravne nespretnosti u namjeri da se nečemu da pravna forma i privid legalnosti, daje rečenica da se na Sporazum „ne mogu primjenjivati propisi donešeni nakon njegovog potpisivanja“. To znači da je Sporazum potpuno van pravnog sistema, pa se čak ni promjena drugih zakona ne odnosi na Sporazum, što je pravni nonsens, bez obzira što će ti zakoni biti donešeni u „zakonskoj proceduri“.

Kao rezultat, postoji Sporazum izašao iz pravnog sistema na osnovu političkog kompromisa koji, u suštini, i ne egzistira u pravnom sistemu Federacije BiH, već živi nekakav svoj autonomni pravni život. Da se radi o političkom kompromisu potvrdio je i gospodin Nedžad Branković, Premijer Federacije BiH, u svom pismu Transparancy International BiH od 26. oktobra 2007. godine (a na upit ove organizacije).

Naime, Branković navodi: „Imajući u vidu navedeno, a uz potpuno razumjevanje vašeg logičnog pitanja zašto u slučaju Aluminija nije primjenjen isti metod privatizacije kao i kod drugih preduzeća u Federaciji BiH, želim naglasiti da se slažem sa Vama da bi to za Federaciju BiH bio sigurno najjednostavniji metod. Međutim, moram naglasiti i da je slučaj Aluminija samo jedan od kompromisa koji je u ovoj zemlji napravljen u interesu mira i daljeg napretka. U svemu tome raduje činjenica da je u konkretnom slučaju u pitanju uspješna kompanija i jedan od najvećih izvoznika u Bosni i Hercegovini“.

Komentiranje je jedna od privilegija registriranih korisnika. Registrirajte se ili prijavite.

Da, posljedice očekujem uskoro

100 glasova - 33%

Da, posljedice se već osjete

150 glasova - 49%

Ne, ta kretanja nas neće pogoditi

55 glasova - 18%

Ukupno 305 glasova